To kako se Ivan Jakovčić grčevito bori za Istru, prije svega impresionira. Dokazuje upravo ono što moderni političari trebaju imati - odgovornost prema ljudima i području koje zastupaju. Da je u pravu, pokazuje i to što ga oprezno, ali i s uvažavanjem, gledaju i oni s lijeva i oni s desna, iako on vješto pliva i s jednima i s drugima.

Ali Jakovčić iza sebe ima rezultate, i to mu nitko ne može osporiti. Istra je danas hrvatski boutique, primjer uspješnosti u svakom pogledu. To je prije svega područje snošljivosti, razvoja, svega onoga čega ostatku Hrvatske još nedostaje.

Za to što je Istra takva mora se bez sumnje djelomično zahvaliti baš Ivanu Jakovčiću, koji godinama uporno gura projekte koji koriste Istri. Pametno je koristio politiku kao vještinu koja je donijela prosperitet onima koje je predstavljao, političar je s vizijom, spretan i vješt. Istra mu je u srcu, pa je i kao ministar iz Račanove vlade otišao natrag u Istru kada je osjetio da je tamo potrebniji.

Jakovčić je u ekipi onih koji su od samog početka znali što žele, kakvu Istru grade, i danas mogu biti ponosni na to djelo. Danas je Istra premrežena autocestama, na svakom su koraku maslinici i vinogradi, niču sjajni novi hoteli. Istra je spoj čarobne prirode i marljivih ljudi, luksuznih stancija i iznimne gastronomske ponude. Istra je mjesto gdje vlada neki poseban inspirativan mir, gdje nema užurbanosti, tempa na koji smo navikli u velikim gradovima. Ali je više od svega Istra mjesto posebne snošljivosti, gdje nacionalni, politički i ini predznaci nisu uopće važni.

Danas kada istarsko svećenstvo tako zdušno brani svoje, možemo biti samo ponosni na to da još ima tako jakih, uspravnih i odvažnih ljudi. Činilo se da je knjiga starih nesporazuma i u ovom mirnom kutku Europe davno zatvorena, ali, eto, nije. Neki još misle da se može do tuđega lako i jednostavno, ali Istrijani to jednostavno ne žele dati. I dobro da je tako.I dobro da su i u tome imali podršku lokalne politike, prije svega Jakovčića.

Mnogi su u povijesti protutnjali Istrom, svatko je želio uzeti dio kolača, ali je Istra uvijek nalazila način kako očuvati svoje. Naći će to sigurno i sada, kada se javljaju recidivi iz prošlosti i kada su se središta moći urotila protiv istarskog blaga. Zbog čega i u ime čega, pokazat će se. I ostati zapisano u povijesti tko je bio na čijoj strani. Kao što će ostati zapisan i dan kada je istarsko svećenstvo, u Pazinu, reklo »ne« svima koji su željeli otuđiti ono što nije njihovo. U ime neke čudne pravde i prava. Zar je mirno trebalo prepustiti istarski samostan benediktincima, kojima nikada i nije pripadao. Samostan i zemljište benediktinci su dobili na korištenje, otišli su iz Istre, u međuvremenu su dobili i odštetu i koja bi to pravda i pravo, crkveno ili svjetovno, trebalo biti da sada opet dobiju ono što nikada i nije bilo njihovo.

Ali, cijeloj Hrvatskoj za primjer, Istrijani su pokazali što znače jedinstvo i sloga, kada to treba. Unatoč autoritetima kojima ih se plašilo, unatoč »višim ciljevima« kojima se mahalo pred njihovih očima.

Lokalni (kako zapravo ta riječ ružno zvuči) političari su opet bili na strani svog naroda, i to je ono što i čini istarsko politiku tako osobitom. U ovom slučaju, nasreću, i vrh hrvatske politike, od predsjednika države i premijerke, bio je više nego jasan i kategoričan. Hrvatska, ona moderna, zajedno je ovih dana disala s Istrom. Svoje ne damo, tuđe nećemo.

Koji dan prije crkvene afere, buknula je i politička, ona tako tipična za našu politiku. Kada je Ivan Jakovčić trebao potpisati s Vladom ugovor o velikom projektu turističke renesanse područja oko Brijuna nepotrebno se uzrujala politička scena, a u jednom se trenutku činilo i da će Kukuriku koalicija prvi put puknuti po šavu, iako još nisu pravo ni počeli. Uostalom, zar je važno za vrijeme čije vlade će zaživjeti jedan dobar projekt koji će donijeti prosperitet ne samo Istri nego i cijeloj Hrvatskoj. Što znači jedan potpis? Mnogo je važnije realizirati projekt koji se tako dugo rađao. Jakovčić je i u tim trenucima očuvao mir, nije se dao isprovocirati. Pokazao je da ima politički integritet jači od svih koalicija. Uostalom, koalicije se rađaju i pucaju, a ostaju samo oni političari koji su nešto stvorili. A politička poruka, koja se mogla isčitati i iz ovih pubertetskih muka koalicije koja se rađa, posve je jasna. Iako pripada maloj stranci, Jakovčić nije i neće biti inferioran igrač. Ono što je omogućeno u Istri, pluralizam mišljenja, morat će se poštivati i u nacionalnoj političkoj utakmici.

Nije istarska politika samo Jakovčić, naravno. Ima on i oponenata, ljutitih protivnika, onih koji ga osporavaju i ogovaraju. Takva je uostalom i cijela hrvatska politika. A dobro je samo to što cijela Istra, bez obzira na to tko je gdje na vlasti, slijedi ono najbolje u politici. Očuvati svoje. Godinama su nas »šopali« glupostima o tržišnoj utakmici u kojoj veliki gutaju male. I progutali su nas mnogi, najčešće hohštapleri gladni lakog profita, a pametni su očuvali svoje.

Od siromašne je regije, koja je svojim pozivima da se priključi Europi regija izazivala u nekima jezu zbog prevelike autonomije, danas je hrvatsko područje koje je najviše i najbrže primijenilo standarde ujedinjene Europe. Istarske autonomije danas se više nitko ne boji, ni kada o tome progovori Damir Kajin, svakako jedan od najprovokativnijih hrvatskih političara. Ali iz Kajina često progovara onaj tako istinski istarski prkos moćnicima koji misle da su popili svu pamet svijeta. I koji najčešće s prezirom gledaju »male«, a njima pripada valjda i Istra. A kamo sreće da su oni »veliki« primijenili barem dio onog što je Istra davno svladala.

U Hrvatskoj se, nasreću, ipak mnogo toga promijenilo, pa i stav prema Istri. Nema više toliko omalovažavanja, niti sumnji. Nema možda respekta prema uspješnosti Istre i istarskih ljudi, ali Hrvati baš i ne vole uspješne, to barem znamo. Možda malo zavisti ipak pukne kada se objavi da se istarske stare kuće, pomno obnovljene i prilagođene vrhunskog turizmu iznajmljuju za 10.000 do 20.000 eura na tjedan. Možda je i sve s istarskim samostanom i zemljištem puknulo kada je spomenut golfski teren. Jer Hrvati se još nekako mogu pomiriti s uspjehom, ali kada se pomiješaju uspjeh i novac, e to više ne može proći.

Tako i samom Jakovčiću nešto ipak ne ide u prilog. Previše je uspješan. A jal je jal. Najomiljeniji hrvatski narodni običaj.

VJESNIK

foto: www.istra.hr